Ovaj tekst je preuzet iz „Porodičnog koda”. „Porodični kod” je program Porodice Ilić i Wood Play-a za jačanje porodičnih navika, komunikacije i zajedničkog vremena.
Gde se ovo vidi
Jedno obično jutro. Držiš jaknu u jednoj ruci, ključevi su ti u drugoj.Gledaš dete kako sedi kod vrata i gleda u patiku kao da je prvi put u vidi.Uvek mu kažeš da požuri. Pa opet ponoviš. Pa treći put, ali drugim glasom u kome se već naslućuje nervoza. Kad sedneš u kola smiriš se i ne misliš više o tome, jer misliš ništa se nije desilo. Niko se nije posvađao, niko nije plakao, svi smo stigli tamo gde je trebalo.
To je i razlog zašto nam ta reč nije posebno bitna. Nije svađa, nije kazna. Samo obična reč koju izgovorimo pedeset puta nedeljno.
Šta prvo probamo
Probaćemo da dobijemo vreme. Ustaćemo deset minuta ranije nego inače, spremiti stvari uveče, ako nemamo kupićemo patike na čičak. I to pomogne, nekoliko dana. Onda se tih deset minuta,koje smo dobili prvih dana ,negde potroši, i onda opet stojimo kod vrata i opet izgovaramo istu reč. Problem nije bio u minutima.
Ono što menja sliku
„Požuri” nije uputstvo upućeno detetu. To je naš račun, koji dete plaća.
Dan smo isplanili po tempu odraslog čoveka,po svom rasporedu obaveza,jer znamo gde sve moramo da stignemo i zašto. Dete u tom danu nema svoj tempo, ono mora samo da ga prati. Ako zakasnimo, ne tražimo od njega da bude brže. Tražimo da nadoknadi razliku između onoga što smo isplanirali i onoga koliko dan stvarno traje.
A ono što dete uči iz te reči nije brzina. Misli da je njegov ritam problem. Ako to sluša svakog jutra, godinama, ne pamti rečenicu. U njemu,i kasnije kada odraste, ostaje osećaj da stalno negde kasni, da se nešto čeka zbog njega ,jer nije dovoljno dobar takav kakav je.Taj osećaj ostane i kad patike više nisu na čičak.
Zato se ovo i ne rešava boljim rasporedom. Rešava se tako što priznamo da u danu nema mesta za sve, da moramo nešto da izbacimo.Ne mora sve da nam bude prioritet Dok ne izbacimo, naplaćivaćemo razliku detetu.
Isto ovo na poslu
Rok se ne skraćuje time što menadžer kaže ljudima da ubrzaju,ako obim posla ostane isti. Posao se ne skrati, samo se napetost preseli na nekoga nižeg. Tim koji stalno sluša da treba brže ne postane brži. Postane tim koji prestane da govori kada nešto ne može da završi u očekivanim rokovima
Šta možeš danas
Prebroj, bez ljutnje i osuđivanja, koliko puta danas kažeš „požuri”. Samo shvati koji je to broj. Većina ljudi se iznenadi brojem, i tada shvati da mora nešto da promeni,što vredi više od svake odluke.
Navika koja stoji ispod
Stavi na listu prvo ono što je najvažnije. Prioritet se ne vidi u tome šta kažemo da nam je važno, nego u tome šta prvo izbacimo iz dana kad dan postane pretrpan. Ako je to uvek dečji tempo, onda smo prioritet već postavili, samo ne onako kako bismo rekli naglas,i kako bi trebalo da bude.



