Ovaj tekst je preuzet iz „Porodičnog koda”. „Porodični kod” je program Porodice Ilić i Wood Play-a za jačanje porodičnih navika, komunikacije i zajedničkog vremena.
Gde se ovo vidi
Dvoje odraslih je rešilo da pokrene neki svoj posao.. Radi se uveče, posle posla, na kuhinjskom stolu. Deca se šalju u drugu sobu, da se ne mešaju, da se ne polomi nešto, da se završi brže.
Posle nekoliko godina ta stvar funkcioniše. I ta ista deca, ako ih pitate čime se roditelji bave, umeju da kažu samo jednu reč, bez ikakvog osećaja da to ima veze sa njima.
Šta prvo probamo
Probamo da ispričamo. Objasnimo im šta radimo, pokažemo rezultat, odvedemo ih jednom na sajam ili u radionicu kad je sve već lepo postavljeno. Ili krenemo u drugu stranu i štitimo ih od briga, pa ne pričamo o lošim mesecima uopšte.
Ono što menja sliku
Deca ne pamte čime su se roditelji bavili. Pamte da li su smela da budu u prostoriji dok je to nastajalo.
Ono što se prenosi nije zanat i nije firma. Prenosi se dozvola da se nešto pokuša iz ničega. A ta dozvola se ne daje rečima, nego prisustvom u fazi koja nije lepa: kad se nešto pokvari, kad se naručilac ne pojavi, kad se cela subota potroši na posao koji na kraju ne prođe.
Dete koje je to gledalo nauči da neuspeh nije kraj, nego deo postupka. Dete koje je videlo samo gotovu stvar misli da su stvari takve od početka, da postoje ljudi koji to umeju i ljudi koji ne umeju, i da je ono verovatno u drugoj grupi. Zato se kasnije plaši prvog koraka, u svemu, ne samo u poslu.
Vremenski horizont je ovde sve. Mi mislimo da im gradimo nešto za dvadeset godina. A ono što će im zaista ostati nije stvar koju će naslediti, nego slika u glavi da je normalno početi od nule i da se greška popravlja.
Zato je najvredniji deo porodičnog posla upravo onaj koji instinktivno sakrijemo.
Isto ovo na poslu
Isto je sa transparentnošću u timu. Ljudi koji vide samo gotove odluke ne nauče da odlučuju, nego da čekaju. Tim koji je bio prisutan dok je odluka bila neugodna i nesigurna, posle ume sam da je donese.
Šta možeš danas
Pusti dete da bude u prostoriji dok radiš nešto svoje, bez zadatka i bez obaveze da pomaže. Samo da vidi kako izgleda rad koji još nije uspeo.
Navika koja stoji ispod
Stvarajte sinergiju. Porodica ne postaje tim kad podeli poslove po spisku, nego kad deca smeju da budu prisutna dok nešto nastaje. Tek tada ono što radimo postaje naše, a ne samo naše.



